Album dana: Cinkuši - Uživancija!
Naša ocjena: 5

Čitav život otkad se potražujem u labirintima glazbe kao aktivnijeg slušatelja pokušavam opravdati situacije u kojima postoji glazba o kojoj ne treba pisati.

Ne treba je objašnjavati niti je filtirati niti približavati namjernicima jer je neuhvatljiva. Pokušavam se dosjetiti postoji li potrebe za pisanjem recenzija o albumima o kojima najviše govori jedna jedina riječ. Čiji je sukus njihov naslov. Ujedno bude i njihov program. Njihova prva riječ. Točka. I tri uskličnika na kraju.

I svako toliko dogodi se nešto takvo, ali u pravilo, vrlo rijetko. Rjeđe od rjeđeg. A onda, kao u slučaju fenomenalnog "Zelenog kadra" kojim su ispratili prošlo stoljeće, prvog studijskog albuma istog benda, opet zazvone zvona. Kad Cinkuši kažu "Uživancija" - samo nori ne bi im povjerovao. I ovaj se put radi o njihovom debiju. Ali uživo.

Dvostrukom audio komadu i jednom DVD-u zbiranom na koncertu održanom 12. svibnja 2010. godine u zagrebačkom Teatru &TD. Vizualizirao ih je prokušani i pouzdani video maher Darko Drinovac, ali ono čemu se tu zapravo radi nije koncert s pregledom the best of karijere i sabiranjem world music popevki s njihova tri studijska albuma. Radi se o uživanciji. Prisustvu.

Umjesto superlativa i hiperbola odnosnog dugo porađanog live zapisa, prenijet ću samo dojam zatečen na jednom od desetak koncerata Cinkuša koliko sam ih puta sa zadovoljstvom najvećeg osmijeha na svijetu imao prilike svjedočiti od njihovih prvih bosonogih koraka po pozornicama. Dakle, pod nelaboratorijskim uvjetima da koncertu prisustvujete otvorena duha za razne žanrove glazbe i da vas ne smeta njihovo stilsko određenje kao etno iliti world music opičenjaka, ne postoji ni promil teorertske šanse da ne biste bili osupnuti nevjerojatnom količinom pozitivne energije, silnog entuzijazma, zaljubljenosti u svirku, uživancijom samog čina sviranja. Te njihove sklonosti teatrologiji na sceni, tom soundtracku kazališne predstave u kojoj su uloge oni sami. Nešto na tragu "Stop Making Sense" u korelaciji između Byrneovih Talking Headsa i Jonathana Demmea. Nešto na tragu praska najdivlje faze Mano Negre i Jon Spencer Blues Explosion. Onog koncertnog ludila kada je bend nakon par taktova mokar od znoja do gole kože, a glavni uzrok nipošto nije loša klimatizacija mjesta nastupanja. I kad stanu kao prateći mulci za Tetu Lizu i kad istu legendu ugoste kao gošću na svom prigodarskom koncertu.

Stajao sam blizu prvog reda. Djevojke i dječaci sa strane gledali su Mirka, Nebojšu i Natašu dok prihajaju, bez puno namještanja. Klimnuli bi i pogledali se između pa bacili sve što imaju publici. I onda se dešava ta izmjena o kojoj mnogi seru i prodaju priče. Cinkuši nemaju što prodavati jer obično besplatno dijele. Dijele nesebično. Ljudi pored mene stali su se spontano izuvati i bacati cipele u zrak, nastavili su plesati do zadnje sekunde, prolivene pive i kapi znoja. Na kraju su zgaženih i žuljevitih nogu imali onaj zadovoljni osmijeh koji nisu skidali s lica usprkos ranjenih tabana.

Kad sam ih pitao kako je bilo, uglas su rekli - Uživancija.

Ne časite časa. Cinkuši su upravo to. Jedan od rijetkih i zadnjih domaćih bendova uz koje je svaki trenutak samo to i upravo to - uživancija.

VINO, ZAGORJE, KRLEŽA I GIBSON

Živopisna kajkavska mužikaška banda sa zagrebačkih brega s albumom o alkoholu i smrti

ZAGREB - Vino i muzika od pamtivijeka su nerazdruživi, a u slučaju Cinkuša kao kajkavskog odgovora Poguesima, možda postoji i kodeks koji živopisnoj glazbenoj bandi brani vodu.

Čudnovati kljunaš

Nije to možda zdravo, ali teško je poreći kako su se pogonjeni alkoholnim parama, Cinkuši na trećem albumu “Špiritus Sanctus”, dokazali kao jedan od najintrigantnijh domaćih sastava. Rock, punk i električna gitara vješto su utkani u prigorske, zagorske, međimurske napjeve, kajkavštinu koja se u Hrvatskoj nažalost sve manje govori, krležijanski duh iz “Balada Petrice Kerempuha”, tamburu i violinu. Ako su se do prije par godina doimali poput čudnovatih kljunaša hrvatske glazbene scene, Cinkuši danas izgledaju poput hrvatski originalnog djelića internacionalne folk-punk i folk-rock scene.

Teta Liza  i B.P. o starosti

Najcjelovitiji, najbolje produciran, gotovo konceptualan album Cinkuša sastoji se od dvije vrste pjesama, one uz koje se pije iz veselja, s pajdašijom, i one uz koje se pije iz tuge, sam. Vesela, antirecesijska pjesma “Medo”, nabrijana “Huja Brija” i “Bela” mogući su koncertni favoriti, a “Dolinom se šetala” u ovakvoj izvedbi potencijalno je veliki hit, baš kao “Mala Čiči” Zadruge. Ipak, Cinkuši su još upečatljiviji u smirenijim skladbama.

Uvodna “Bratec kosi” s prijeteći mračnom i zlokobnom violinom koja nagovješćuje mogući incest, žalosni “Picek” i sjetni instrumental “Kak je Štef videl majku božju” samo su nagovještaj izvrsne završnice albuma tri fascinantne skladbe. Neočekivana otočka tema “Navigare Necesse Est” jača je od bilo čega što je posljednjih godina na tu temu izašlo iz Dalmacije. Tuga u “Sedi si kraj mene”, prekrasne pjesme o starosti s Tetom Lizom i Boškom Petrovićem, teška je poput olova.

Mirisni crni pinot

Završna “Nenadejano bogčije zveličenje” od laganog uvoda, kako odmiču Krležini stihovi, odlazi u frenetični, katarzični krešendo. Iako bi se nešto prigovora moglo staviti na vokalne izvedbe dijelova pojedinih pjesama, “Špiritus Sanctus” kao album o alkoholu i smrti, zbog maštovitog uvezivanja folka i rocka na ovako slaboj sceni na kojoj folk ima neke posve drukčije konotacije, doima se poput mirisnog crnog pinota spram kiselog cvičeka.

Darko Glavan

...“Ciganjska je film brižljivo izbalansiranog ritma i skladne ekspresionističke konfiguracije slike te funkcionalne etno-glazbe prirodno srasle s animacijom, koja pridonosi da tijekom gledanja filma otkrivamo i prepoznajemo vlastite osjećaje. To je film kratke forme koji se, iako rađen sofisticiranom računalnom tehnikom, oslanja na minimalizam primarne likovnosti, one koja nam se najdulje zadržava u sjecanju. Ciganjska je konstruirana kao glazbeni animacijski film ciju strukturu i ritam tvori ples izražen prije svega međuigrom crnih ploha na sivoj, kišnoj podlozi, detalja kakvi su crni kišobrani i šeširi, tamne naočale na pjevačevom licu, crno “oko” gitare i mračna rupa groba.
Usprkos svojoj glazbenoj osnovi ili možda baš zahvaljujući njoj, Ciganjska je prigušen, tih film, čija je priča ispričana šapatom. To je vizualno-glazbena pripovijest o starosti i prolaznosti, o uzaludnosti ljudskog trajanja i glazbi kao najboljem načinu da se kroz život prođe s ipak nešto manje ožiljaka na duši. Istodobno, to je kolektivni portret Balkanaca koji svoje tuge utapaju u rakiji koja im katkad nije dovoljno ljuta pa je žele dodatno začiniti zmijskom otrovom.
Sudionike filma zatječemo na otočiću njihova materinskog jezika i uspomena (koje su forme zaborava, kako bi rekao Kundera) gdje plešu svoj samrtni ples i tek na kraju, nakon što boca, u kojoj su rakija i zmija, biva ispijena, shvacamo da je riječ o skupini autsajdera koji su na dnu (ili u getu) megalopolisa, ljudima uhvaćenima u gigantsku betonsku zamku i oboljelima od depresije došle kao rezultat industrijalizacije, nehumanih projekata, razvaljenih spomenika, tvornica i dimnjaka koji bljuju smrt za okolnu prirodu. U svijetu koji se osjeća kao zamka nemoguće je dezertirati iz vlastita života, izbjeći u neki drugi i drukčiju stvarnost ni na koji drugi način nego napuštanjem života.“...

…”Animirani film autora Marka Meštrovića i Davora Međurečana jedini je hrvatski film koji je ušao u konkurenciju ovogodišnjeg Animafesta.
Riječ je o zaista izvanrednom ostvarenju tako da autoriteti za područje animiranog filma Stiv Cinik i inace klasično suzdržani Joško Marušić jednoglasno tvrde da je "Ciganjska" pravo malo čudo i nešto najbolje što se dogodilo animiranom filmu u zadnjih 15-tak godina.
Izrazito mračne i tjeskobne atmosfere ovaj animirani film temelji se na jednom od tekstova Krležinih Balada Petrice Kerempuha, baladi "Ciganjska" iz 1936.
Svih 9 minuta i 19 sekundi trajanja vrhunske 3D kompjuterske animacije snažno nas uvlači u unutarnji svijet likova, a kako su sami autori izjavili, naglašava otuđenost na asfaltnoj džungli i zbunjujući poriv za autodestrukcijom. Vrlo je jasno podvučena paralela sa poetikom njemačkog ekspresionizma koja se dodatno naglašava sablasnom glazbom etno skupine Cinkuši, možda najvećim doprinosom stvaranju atmosfere u "Ciganjskoj"
Glazba je izrazito jaka i hipnotički nas uvlači u svijet Krležinih likova iz balade.”…

NARODNJACI S ENERGIJOM PUNKERA
„Cinkuši“ su jedna od najzanimljivijih i najobećavajućih iznenađenja unutar predvidljivih stilističkih kategorija domaće estrade – „narodnjaci“ sa spontanošću, iskrenošću i energijom punkera!
Njihov je nastupni album realiziran uz ispomoć producenta Darka Pecotića iz „Legena“, no usprkos njegovom bitnom doprinosu urednoj zvučnoj slici, „Cinkuši“ su zadržali identitet bitno odmaknut od pristupa kako „Legena“ tako i Lidije Bajuk. Kod spomenutih rodonačelnika „ethno ambient“ pristupa u prvom je planu napor reinterpretacije odnosno usklađivanja s modernim elektronskim zvukovljem, dok su „Cinkuši“ – slično kao i Dunja Knebl – mnogo više utemeljeni u tradiciji. Kao što to sugerira i promišljeni izbor „novokonponiranih“ skladbi (socrealistička „U divljaka luk i strijela“, šansonjerski „Stari Pjer“), „Cinkuši“ biraju skladbe koje posjeduju šifre kolektivne emocionalnosti a u svojoj izvedbi prvenstveno inzistiraju na autentičnom ugođaju narodne veselice.
No to nije programirana raspamećenost a la „Trio Gušt“ i slićnih zastupnika „Tulum do zore“ opredjeljenja, nego glazbenička vokacija koja podjednako uzima u obzir vjerodostojnost izvornika kao i njegovo prilagođavanje suvremenim standardima „unplugged instrumentacije“.
Prednost „Cinkuša“ pred većinom domaćih etno glazbenika jest to što su oni, pretpostavljam prvenstveno spontano, iznašli spoj tradicionalnog i suvremenog nasuprot više ili manje uspjelih pokušaja intelektualne konstrukcije.
Dok drugi traže, oni su našli! I pritom neskriveno uživaju u tome!